Dr. Ismet Kasumović
MUSA BEN MEJMUN MAJMONIDES TEOLOG I FILOZOF AL ANDALUSA
(MUSA BEN MAIMON – MAIMONIDES, A THEOLOGIST AND PHILOSOPHER OF ANDALUSIA)
Sefarad 92 str. 233-240
Tradicija suživota, miroljibive i plodotvorne koegzistencije između pripadnika triju velikih monoteističkih religija, židovstva, kršćanstva i islama, uprkos povremenih incidenata i samo jedne duže konfrotacije u toku krstaških pohoda iz Evrope i inkvizicije, traje već punih četrnaest stoljeća, a svoje zvjezdane trenutke doživjela je na Iberijskom poluotoku u Al Andalusu od početka osmog do kraja petnaestog stoljeća i donekle na Balkanu, od polovine petnaestog do kraja dvadesetog stoleća. Na tim prostorima, uporedo sa dominacijom kulture islama i kršćanskog latiniteta, odnosno, bizantizma. razvijala se dosta intezivno i .idovska kultura čiji je tradicionalni smisao za znanost i poslovnost bio često pokretač krupnih ekonomskih, kulturnih i civilizaciskih kretanja.
Među istaknutim poslenicima duha židovskog porijekla u Al -Andalusu, Arapskoj Španiji bilo je više poznatih pravnika, teologa i filozofa
233
koji su zajedno sa onim arapskog porijekla: Ibn Hazmom, Ibn Badžom, Ibn Tefejlom, Ibn Rašdom dostigli visoke domete učenosti i erudicije. To su: Ibn Ezra, Ibn David Avram (uzvišena vjera) i Hasidaj ben Sabrot, poznati ambasador i vezir al - andaluskog vladara Abdurrahmana III (889 - 961) Sulejman ben Gabirol - Avicebron, židovski pjesnik i autor glasovitog "Vrela života" (Yanbu u 1 - hayat) i Musa ben Meymun, Majmonides, komentator Tore Mišine i autor teološko - filozofskog djela "Vodič zbunjenih" (Dalilu 1 - ha žirin).
Musa ben Mejmun, Majmonides rođen je 15. marta 1135. godine u Kordovi, tadašnjem političkom i kulturnom središtu Al - Andalusa, u vrijeme vladavine al - Moravida koje je obilježeno stanovitom napetošću zbog čestih napada Alfonsa VII na ovu zemlju. Kao sin rabina, u Kordovi je dobio osnovna uputstva iz vjere, te počeo studij arapskih i hebrejskih humanističkih disciplina koje je potom nastavio u Granadi od 1149. do 1150. godine, a završio u Almeriji 1160. godine. To obrazovanje obuhvatalo je, pored ostalog, racionalne i tradicionalne znanosti, teologiju i filozofiju. Nakon završetka školovanja kratko vrijeme živio je u Fesu, u Maroku gdje je počeo sa pisanjem svog prvog djela, a potom odselio u Aku, u Palestini 1165. godine, odakle je nakon šest mjeseci preselio u Fustat, grad nedaleko od Kaira gdje je proveo ostatak života kao lični liječnik al - Fadila, vezira čuvenog pobjednika nad krstašima, Salahuddina al - Ayyubije. U isto vrijeme djelovao je i kao naggid (knez) židovske zajednice u Egiptu što je znak njegova ugleda u tamošnjoj židovskoj zajednici, ali i dobre suradnje sa Salahuddinom u vrijeme njegovih borbi sa krstašima.
Obnašajući dužnost neggida židovske zajednice, s jedne strane i dvorskog liječnika koji je, uz to, liječio i mnoge druge pacijente u Kairu, Ben Mejmun je istovremeno bavio se i znanstvenim radom. Tako je godine 1180. završio svoj komentar Tore pod naslovom Mišine Tore koji je započeo dvanaest godina ranije i koji se smatra jednim od najvrijednijih komentara ovog dijela, da bi potom počeo sa pisanjem svog glavnog teološkofilozofskog
234
dijela "Vodič zbunjenih" (Dalilu 1 - ha irin) koje je završio četri godine prije smrti, 1200. godine. Umro je 13. decembra 1204. godine u Kairu.
Ibn Mejmunovo djelo je grandiozno. Ono obuhvata medicinske spise koji su na nivou spisa iz ove oblasti nastalih u čuvenoj liječničkoj porodici toga doba. Banu Zuhr - Avenzoar, teološki opus čiji vrhunac čini spomenuti komentar Tore, inpresivna Misna Tora, odnosno, "Vodič zbunjenih" (Dalilu 1 - ha irin), teološkofilozofsko djelo najuticajnije u hebrejskoj literaturi poslije Svetog pisma (Miguel Cruz Hernandez). U ovom radu, mi ćemo ukratko ukazati na postupak i ideje dva spomenuta djela koja čine njegov teološkofilozofski opus.
Kao vrstan poznavalac arapskog jezika, te arapsko - islamskih znanosti i filozofije i baštinik biblijske i talmudske tradicije, Ibn Mejmun je u svom djelu nastojao da otkrije primordijalne korjene univerzalne religije i filozofije. U tom smislu njegov komentar Tore zasniva se na temeljnom stavu o univerzalnosti svetih spisa i izvanvremenosti njihove poruke. Dabi to pokazao on u prvi plan ističe četri varijable:
- jezički element budući da se objava prenosi i tumači u jeziku. To predpostavlja posebne analize semantičkih i sintastičkih elemenata Tore,
- povjesni kontakt i perspektivu koji predpostavlja razinu znanstvene spoznaje u tom kontekstu, te simbolizam karakterističan za određeni povijesni ambijent,
- psihhološku i antropološku dimenziju gdje se fiksiraju psihološke i antropološke osobitosti ljudskih bića kojim se objava upućuje, odnosno, činilaca koji posreduju Objavu,
- faktor tajne (Sod) koja iziskuje posebna pedagoška sredstva kako bi se na različitim nivoima ljudske sposobnosti i različitosti doseglo filozofsko savršenstvo.
235
Takav metod koji koristi Ibn Mejmun omogućio mu je da da nezamjenjiv komentar Tore, Misnu Toru, ali i ostvari inpresivnu jedinstvenost "Vodiča zbunjenih" preporučujući čovječanstvu idealnu filozofiju koja uključuje četri ogranka:
- društvo,
- ostvarenje sebe sama,
- transcendenciju i •
- politiku.
Šalom Rozenberg, jedan od istraživača Ben Mejmunova djela pokušavajući da rasvijetli ovo njegovo učenje pomoću modela kazališta ukazuje da, kao što se kazališna igra može shvatiti kao ishod naznaka što stoje u tekstu komada ili s redateljstva stajališta, kao otjelovljenje određene situacije na pozornici, ili pak, kao psihodrama čija se učinkovitost mjeri utjecajem što ga ima na glumce, tako se etika može pojmiti kao dentološka zbiljnost potčinjavanja kategoričkim imperativima ili, pak, u čisto utilitarnom aspektu društvene funkcije, odnosno kao sredstvo transfonmacije sebe sama. U tom svijetlu, treba posmatrati i Ibn Mejmunovo određenje društva kao onog okvira unutar koga se može razvijati individua sa zajamčenim temeljnim slobodama, ali i kao samosvojna i različita od drugih. Budući da ono nije samo sebi cilj, te da nema arhetipskog "naroda po sebi" nego je to zgrada u kojoj živo gradbeno kamenje predstavljaju ljudi, njegov smisao je u mogućnosti da omogući individui da se rascvijeta i maksimalno ostvari u smislu afirmacije njegove ljudske biti. Kategorički inperativ jeste "odrasti", a društvo mora to odrastanje omogućiti. Prema tome, etika se javlja kao vid transformacije vlastitog bivstva i razvoja intelektualnih sposobnosti u cilju dosezanja osnovnog cilja ljudskosti, spoznaje istine. U tom smislu, posebnu ulogu ima razum koji se javlja kao slika božanske koje je prisutno u svakome od nas. Stoga je prava spoznaja mogućnost da se transcendira naše ljudsko stanje, mogućnost koja je izražena u samom stablu života. Plod te spoznaje nije razlika između istine i neistine, već između dobra i zla. To je i razlog
236
što uspavanost razuma porađa čudovišta, a budnost omogućuje blaženost savršenstva, racionalnim ili metaumnim iskustvom.
Polazeći od ovakvog mjesta i uloge razuma Ben Mejmun kao i Toma Akvinski slijedio je Ibn Rušdov/ Averoesov intelektualni projekat koristeći se istim filozofskim disciplinama, misaonim i pojmovnim aparatom da bi se uskladio vjeru i razum, vjerske zakone i bitne ili općenite spoznaje, religijski jezik i kategorije Aristotelove logike. U tom postupku on je imao visoko mišljenje o svojoj odgovornosti "intelektualca" koji je u stanju razjasniti vjernicima nauk vjerozakona vodeći računa o hijerarhiji ljudi s obzirom na stupanj njihova znanja ukazujući istovremeno da je dužnost intelektualaca, znanstvenika, političkih, kulturnih i duhovnih voda da ne djeluju za vlastiti intres, pa čak ni u ime neke skupine ili stranke, nego u intresu zajednice, s ciljem oslobođenja od pošasti rata i postizanja spoznaje koja će ispuniti Svemir kao što voda ispunjava mora.
U trećoj knjizi "Vodiča zbunjenih" Ben Mejmun uz pomoć njegove famozne parabole objašnjava etape i razine svake istinske potrage za Bogom, odnosno, spoznaje koja predstavlja osnovnu predpostavku humaniteta. Taj odlomak po ugledu na Muhameda Arkuna navodim stoga što su i muslimanski mislioci tako govorili, stoga što taj navod, kako ističe Arkun, održava onu sferu intelektualne i duhovne konvergencije u kontekstu koje su djelovali najbolji židovski, kršćanski i muslimanski duhovi potaknuti dvostrukim poticajem Objave i filozofiske kulture.
. "Započinjem svoju raspravu u ovom poglavlju izlažući ti sljedeću parabolu: vladar je bio u-svojoj palači, a njegovi su podanici bili dijelom u gradu, a dijelom izvan grada. Medu onima koji su bili u gradu, jedni su okrenuli leđa vladarevoj palači, okrenuti u drugome smijeru, a drugi su bili okrenuti prema palači, nastojeći ući u nju i stupiti preda nj, no još ne bijahu zamjetili zidova palače. Među onima koji su to pokušavali, jedni koji bijahu stigli do palače, obilazili su je tražeći ulaz, drugi već bijahu ušli, te su se šetali predvorjima, treći pak bijahu uspjeli stupiti u unutrašnje dvorište palače
237
i bijahu stigli do mjesta gdje bijaše kralj, to jest do vladareva boravišta. No, premda bijahu stigli do tog boravišta, nisu mogli ni ugledati vladara, niti govoriti s njime, pošto prodriješe u unutrašnjost njegova boravišta, morali su obaviti još neke nužne postupke, da bi tek tada mogli stati pred vladara, vidjeti ga iz daleka ili izbliza, čuti njegovu riječ ili mu se obratiti.
Sad ću ti objasniti tu parabolu koju sam izmislio:
Što se tiče onih koji su bili izvan grada, to su svi ljudi koji nemaju nikakve vjere, ni spekulativne ni tradicijske (...). Na njih treba gledati kao na nerazumne životinje, ne stavljam ih na stupanj čovjeka, stoga što oni među bićima zauzimaju stupanj niži od čovjekova, a viši od majmuna, budući da imaju obličje i lice čovječije i razumske sposobnosti više od majmunskih.
Oni koji bijahu u gradu, ali leđima okrenuti vladarevoj palači, to su ljudi koji imaju neko mišljenje i koji misle, no koji se drže ideja protivnih istini, bilo poradi ozbiljne pogreške u umovanju, bilo poradi toga što su slijedili one koji su bili u zabludi. Ti se, držeći se svog mišljenja, napredujući sve više udaljuju od vladarevog boravišta, oni su gori od onih prvih, pa čak može biti trenutaka kad je nužno poubijati ih i izbrisati svaki trag njihova mišljenja, kako ne bi zaveli u zabludu druge.
Oni što bijahu okrenuti vladarevoj palači i koji pokušavahu ući u nju, no koji još ne zamjećuju vladareva boravišta, to je vjerničko mnoštvo, to jest, to su neznalice koje se samo drže vjerskih obaveza.
Oni koji bijahu dospjeli do palače i koji su je obilazili, to su kazuisti koji, u skladu s predajom, priznaju istinita mnijenja, koji raspravljaju o prakticiranju obreda, no koji se ne upuštaju u umovanje o temeljnim načelima vjere niti na bilo koji način pokušavaju utvrditi istinitost bilo kakvog vjerovanja.
Što se tiče onih koji se zadubljuju o temeljnim načelima vjere, to su oni koji bijahu prodrli u predvorja, gdje se ljudi nesumljivo prepuštaju različitim stupnjevima spoznaje.
Oni što su shvatili dokaz o svemu što je dokazivo, koji su postigli
238
pouzdanost u metafizičkim stvarima, u svemu u čemu je to moguće, ili koji su se približili pouzdanosti u onome u čemu se pouzdanosti može samo približiti, to su oni koji su dospjeli u unutrašnjost pored vladara.
Znaj, sine moj, sve dotle dok se baviš samo matematičkim znanostima i logikom, ti si među onima koji obilaze oko vladarova boravišta i koji traže ulaz u nj, kako su alegorijski govorili znalci, Ben Zoma je još uvijek izvan, pošto shvatiš predmet fizike, ti si ušao u boravište i hodaš predvorjem, napokon, pošto si shvatio fizičke znanosti i proučio metafiziku, ušao si vladaru, u unutrašnje dvorište, i nalaziš se s njime u istom boravištu. Taj posljednji stupanj jeste stupanj (istinskih) znalaca (Vodič zbunjenih, III, 51, str. 433-436)
Uz ovo, mi bismo dodali još jednu kratku napomenu: Ovakav pristup sasvim je na tragu Ibn Rušdovog učenja o dvije istine I dvostrukosti istine \ u skladu je sa stavom da je najviše ljudsko savršenstvo intelektualno savršenstvo koje je u stjecanju umnih vrlina. Toje onaj cilj "koji ljudskoj individui podaruje istinsko savršenstvo, ono pripada samo njemu, po njemu on postaje bezsmrtnost i po njemu je čovjek (uistinu) čovjek". Ono je, ustvari, plod znanja koje isključuje zlo budući da sva zla, kako ističe Ibn Mejmun, proizlaze iz neznanja kao lišenosti, to jest, neposjedovanja znanja.
239
SUMMARY
The tradition of a peaceable and, according to that, a fruitful life between the members of the three great monotheistic religions, if a rather long period of the Crusades is excluded, lasts for almost full fourteen centuries. Thank to such a climate, the Jewish thought in the region of Al-Andalusa - Arabic Spain, found a very fertile and thankful soil. The greatest among numerous Jewish thinkers of that country was, by all means, Musa Ben Maimón or Moses Maimonides (Cordoba 1135 - Cairo 1204). The court physician and naggidoi the Jewish community, he became not only one of the greatest representatives of the Semitic philosophy but also of the philoso hy in general. He is the author of two great works, Comments of the Mishna Torah and the "Guide of the Confused" (Dalilu -1 - hairiri) which Miguel Cruz Hernandez regards as the most influential work of the Hebrew literature after the Bible. The author of the paper points out to, as much as the space permits, procedure and ideas of the two works which are the basis of theologic and philosophic teaching of Maimonides.
240